nedjelja, 16.07.2006.
Trakošćan - biser Hrvatskog zagorja
Sve što ste željeli znati o najljepšem dvorcu kontinentalne Hrvatske
Podalje od većih mjesta, u sjeverozapadnom dijelu Hrvatskog zagorja, između Macelja, Ravne gore i Strahinčice, skriva se najpoznatiji i najposjećeniji dvorac ovih prostora. Dvorac je savršen sklad prirode i arhitekture. Smješten je na brežuljku s perivojem usred park šume i spada u spomenike kulture i prirode najviše kategorije.
Trakošćan je (navodno) nastao u 13. stoljeću u obrambenom sustavu sjeverozapadne Hrvatske kao manja osmatračka utvrda za nadzor puta od Ptuja prema bednjanskoj dolini.
Prema legendi Trakošćan je svoje ime dobio po tračkoj utvrdi (arx Thacorum) koja je navodno postojala još u vrijeme antike. Druga sačuvana predaja govori, da je ime dobio po vitezovima Drachenstein koji su u ranom srednjem vijeku gospodarili tim krajevima.
Prvi se puta spominje u popisu župa 1334. godine.
Gospodari utvrde u prvim stoljećima nisu poznati, tek znamo da su od kraja 14. st. vlasnici grofovi Celjski. Nakon njih izmjenjuju se mnogi vlasnici da bi u drugoj polovici 16. st. konačno došao u posjed obitelji Drašković. U njihovom je vlasništvu bio tri i pol stoljeća s mali prekidom između 1645.-1651. kada je bio u vlasništvu Nikole Zrinskog. Draškovići su jedna od značajnijih hrvatskih velikaških obitelji. Obnašali su visoka vojna, crkvena i državnička zvanja, a njihova obitelj dala je i četiri hrvatska bana.
U drugoj polovini 18. st. utvrda počinje propadati, vlasnici borave u obližnjem Klenovniku, ali i dalje najčasniji ogranak pred sve druge naslove stavlja naslov "Trakošćanski". Trakošćan bi vjerojatno danas bio ruševina da ga sredinom 19. st., zbog velike ljubavi prema Trakošćanu i velike upornosti, nije obnovio grof Juraj V. Drašković. Da bi skupio novac za obnovu Trakošćana, prodao je brojna vrijedna imanja i dvorce, pa tako i dvorac Klenovnik. Svako zlo za neko dobro, rekli bismo.
«Napravit ću od Trakošćana - često je govorio - takav grad, takav dvorac, kakvog neće biti nadaleko. Divit će mu se naraštaji iza mene. Vidjet ćete!» I bio je u pravu.
Obnova dvorca započinje 1853. godine prema projektima arhitekata iz Graza, te tada Trakošćan postaje dvorac i poprima svoj današnji izgled. To je bio jedan od prvih restauratorskih zahvata u Hrvatskoj, a trajao je tri godine. Dvorac prekriva arhitektonski neogotički plašt, a unutrašnjost se namješta neostilskim namještajem. Istodobno s uređenjem dvorca parkovni se okoliš pretvara u romantičarski perivoj koji se razvio iz autohtone šume hrasta kitnjaka i običnog graba. U njemu su posađene različite egzotične vrste drveća koje mu, osobito ujesen, daju šarenilo i dinamiku.
U perivoju se nalazi kapelica posvećena Sv. Križu, sagrađena polovinom 18. st. u duhu baroknog klasicizma. Naročitu draž daje ovom malom prostoru, činjenica što je u njega uklopljen cjelokupan inventar potreban za opremanje jedne crkve. Osobito i prepoznatljivo obilježje Trakošćanu daje veliko umjetno jezero, dugo oko kilometar i pol, čija površina iznosi oko 17 hektara, a dubina oko 2,5 metra. Voda se ljeti ugrije i do 22° C. U zimi se površina jezera zaleđuje i led na njoj ostaje oko tri mjeseca. Od samog nastanka jezero je imalo dvojaku funkciju - gospodarsku, kao ribnjak, zatim je tu bio mlin i pilana, i estetsku vrijednost, kao dekorativni element uobičajen u romantičarskoj parkovnoj arhitekturi.
Zadnji Draškovići borave u Trakošćanu sve do 1944. godine kad su primorani na iseljenje u Austriju. Ubrzo zatim, dvorac i ostali posjedi su nacionalizirani. 1953. godine osnovan je Muzej sa stalnim postavom koji je izložen ambijentalno, u izvornoj funkciji. Muzejska građa datira iz vremena od 15. do 19. st. i razmještena je u pojedine prostorije koje čine interijerne cjeline.
Dvorac Trakošćan intenzivnije se obnavlja tijekom zadnjih deset godina. Nakon uređenja vanjštine i uvođenja instalacija još predstoji proširenje stalnog postava, pri čemu bi bili otvoreni do sada nedostupni dijelovi, a posjetiteljima bi bilo time zanimljivije razgledavanje te bi tako cjelovitije doživjeli dvorac. Između ostalog još će se prezentirati zbirka fotografija i ponovno otvoriti oružana. Oružje je među najvrjednijim zbirkama i obuhvaća razdoblje od 15. do 19. st. sa primjercima hladnog i vatrenog oružja te oklopa.
Cijeli kompleks-dvorac, jezero, park i okolne šume-stavljen je 1953. godine kao jedinstvena spomenička cjelina pod zaštitu države kao spomenik kulturne i prirodne baštine, a 1974. godine proglašen je Park prirode Trakošćan.
Trakošćan je jedna od najljepše formiranih i održavanih parkovnih cjelina bogate vegetacije i ugođaja te pruža jedinstveni doživljaj netaknute prirode. Ovdje danas možete naći utočište u kojem ćete ugodno provesti vrijeme upoznavajući kulturnu baštinu i istodobno uživati u ambijentu neponovljive ljepote. Dvorac omogućuje i posjet muzejskom prostoru, knjižnicu, muzejski dućan, restoran i smještaj u hotelu B kategorije.
(ovaj je tekst sastavni dio moje maturalne radnje)
nedjelja, 25.06.2006.
Tako to radi Srednja škola Ivanec!
Na dan kad sam trebala ići na upis u srednju školu, još sam se dobrano dvoumila na koju ću stranu. Imala sam izbor: Varaždin ili Ivanec. U Ivancu baš i nije bilo mnogo opcija u odnosu na varaždinske srednje škole, ili gimnazija ili ekonomska škola, drugo mi se nije činilo «primamljivim», ali bez obzira na sve pretpostavke i predrasude odlučila sam se za Srednju školu Ivanec. Hvala Bogu, danas mi zbog toga nije žao.
Korijeni srednjoškolskog obrazovanja u Ivancu sežu u daleku 1930. godinu. Danas Srednja škola Ivanec djeluje u tri jedinice: Gimnazija, Ekonomska škola i Industrijsko-obrtnička škola.
Škola se odlikuje ponekim običajima što se odvijaju u školi svake godine, a neki od njih prerastaju u svojevrsnu tradiciju. Jedna od njih je tradicija vezana u «dane maturanata», tzv. «norijadu». Vjerujem da je naša škola jedna od rijetkih u kojima se svake godine (i to već niz godina) maturanti umjesto u obične majice oblače u posebne kostime, a zatim u skladu s kostimima na završnoj priredbi održe točku koju su danima prije toga strpljivo uvježbavali. Ta se priredba održava najčešće na sam zadnji dan nastave, a svake se godine proglašava i najbolji razred s obzirom na kostime i izvedenu točku. Maturantske odore su svake godine zaista raznovrsne, a ove su se godine maturanti odlučili za sljedeće: jahači apokalipse (smrti), gejše i samuraji, kauboji, arapi i indijke, gusari i zatvorenici. Prije same priredbe u našoj sportskoj dvorani, u mimohodu smo zajedno sa razrednicima prošli ulicama grada i činili ono što već maturanti rade: pjevali, urlali, zviždali, dok su nas ljudi začuđeno, ali sa osmijehom na licu gledali i pozdravljali. Nakon toga uslijedio je nastup u dvorani. Sjećam se tog trenutka kad smo mi kao razred izlazili na «podij» na izvedemo ples. Strah, trema, uzbuđenost. Osjećaji su se miješali i divljali u nama. Bilo nas je strah da netko ne zabrlja i ne osramoti i sebe i razred, strah da ne ispadnemo najgori i ne dobijemo aplauz nego zviždanje, ali i pomalo razočaranje jer smo bili svjesni da je to posljednji trenutak kada je cijeli razred na okupu i da je to posljednji «posao» kojeg činimo kao razred, kao cjelina. Nakon plesa podijelili smo ruže profesorima koji su na m predavali u ove 4 godine, te buket razrednici. Poslije je uslijedila fešta, ali toga se malo tko jasno sjeća…
Moram priznati da sam jedva čekala da završi nastava i da se riješim svih tih školskih briga. Ali sada kako vrijeme odmiče sve više postajem svjesna činjenice da više nikad neću sjesti u školske klupe, a i razred kao razred mi poprilično fali.
A da moja priča ne bi bila samo prazno «lamatanje» bez dokaza, prilažem članak o maturantima preuzet s internetske stranice Ivanca (članak je sa slikama bio objavljen dan kasnije i u Večernjem listu).
26.5.2006 19:13:40
Ivanec: Veličanstvenim programom maturanti se oprostili od srednje škole
Plesni i scenski spektakl 182 ivanečka maturanta
Više od 180 maturanata ivanečke Gimnazije, Ekonomske i Industrijsko-obrtničke škole u utorak su se veličanstvenim programom što ga je u sportskoj dvorani Srednje škole pratilo više od 600 roditelja, nastavnika i drinutih građana, oprostili od škole i profesora. Nakon što su prethodno u mimohodu prokrstarili ulicama Ivanca te gromoglasnom pjesmom, bubnjanjem, skandiranjem, zviždanjem i mladenačkim veseljem izazvali simpatije prolaznika, učenici su se uputili prema sportskoj dvorani u koju su, uz burno klicanje, ušli uz taktove Radetzky marša.A nakon svečanog postrojavanja, himne Gaudeamus i prigodnih riječi ravnatelja Marija Kramara, svaki razred izveo je plesni i scensko-glazbeni program što su ga prethodno uvježbavali mjesec dana.Prvi put nastupila je i skupina navijačica, a potom su zaplesali prodavači kostimirani kao kauboji, strojari u prugastoj zatvoreničkoj odjeći, gimnazijalci kao jahači apokalipse, samuraji i gejše, te ekonomisti preodjeveni u gusare, Arape i ljupke indijske plesačice. Dakako, u istom stilu bili su odjeveni i njihovi razrednici. Svaki je razred posebno predstavljen s uspjesima tijekom školovanja i rezultatima postignutim na važnijim natjecanjima, a potom su predstavnici svakog odjeljenja uputili zahvalu profesorima na radu, trudu i strpljenju. U ime svih maturanata svima se na kraju obratio učenik Darko Lukačević. Prosudbena komisija najoriginalnijim kostimima proglasila je jahače apokalipse. Ivanečka škola jedina je u Hrvatskoj čiji se učenici organiziranim programom već godinama opraštaju od srednjoškolskog školovanja. Zahvaljujući tome, Ivančani su ponovno imali prilike uživati u učeničkom spketaklu, a zabava maturanata i ove je godine prošla bez ekscesa. (ljr)
Slike možete pogledati ovdje:
Link za članak i slike
Link za slike - priredba u sportskoj dvorani
utorak, 06.06.2006.
Maturalna večer u Trakošćanu i jučerašnja obrana završnog rada
U subotu se oko 7 krenulo ispred škole u Ivancu u Trakošćan u hotel Coning. 
Možete si zamislit hrpu pičkica u suknjama i šošićima i manju hrpu frajera u odjelima i s kravatima kako se voze busom, onako, ponosno. Stigli smo i očekivali govor ravnatelja, himnu Gaudeamus (koju moj razred ne zna ni pročitat, a kamo li otpjevat), no međutim, od toga nije bilo ništa jer sa na večeri, a ni tokom noći nije pojavio ni ravnatelj ni pedagogica, a i malo profesora je bilo. I tako započne valcer Na lijepom plavom Dunavu, dečki odu po razrednice, cure po razrednike i tako to već po običaju i tradiciji. A onda uskoro nastupismo mi. Bilo je lijepo, ali je frka bila u tome što smo svi bili već poprilično gladni i nestrpljivo smo iščekivali večeru. Jedino što mi se nije svidjelo i što iskreno žalim je neorganiziranost osoblja i njihova sporost. Ali samo to. Svejedno svaka čast jednom konobaru koji nas je našao u WC kako cugamo naše piće koje se nije smjelo unosit u hotel, ali je dečko bio fer i nije nas cinkario. Svaka mu čast!
Noć je prolazila mirno, nije bilo nikakvih ekscesa, nitko se nije napio onako totalno da bi napravio neko sranje. Jedino se jedna cura iz jednog razreda napila kaj fakat nije mogla stajat na nogama, a podsjetila me na jednu curu koju sam vidjela na koncertu Prljavog kazališta. Stajala sam ispred WC-a i čekala na red kad izađe jedna totalno pijana cura i promrmlja nek joj zakopčam hlače. Bilo mi je totalka neugodno jer su nas ljudi sa strane gledali, al ajde, nije me briga. Kad sam obavila svoje i vraćala se natrag na koncert, vidim da dvojica tu dotičnu curu nose van. Šteta, sjebala si je provod.
I tako se tokom noći razred raspršio na sve strane, sve mi je nekako brzo prošlo, ali pred jutro, kad se svirao zadnji blok pjesama, onih oproštajnih, svi smo skupa zaplesali, palo je i par suzica jer smo tek tada postali svjesni da smo posljednji puta svi skupa na okupu i da su nam ovo posljednji zajednički trenuci.
U 5 je bio pokret za doma i nas se nekolicina uputilo u disko pa smo nastavili feštu. Ja sam se rasplesala do iznemoglosti, dosta ih se pokupilo doma, a nekoliko ih je i zaspalo za stolom. Iscrpila sam se totalka, došla sam doma negdje oko 9 ujutro, istuširala se a potom u krevet. Budući da sam cijelu noć divljala na štiklama (ako može Ševerina, mogu i ja), kad sam se ujutro izula, noge nisam osjećala. A kad sam zaspala, nisu me mogli dići iz kreveta do pola 8. zato mi se opet vrijeme poremetilo, ali nije važno, isplatilo se.
Sve u svemu, maturalna je večer prošla skroz OK. Možda je moglo i bolje, možda su neki ljudi krivo postupili, možda sam i ja nešto propustila, ali nije na meni da sad cjepidlačim. Zadovoljna sam i drago mi je da se nisam napila i da ću se ove večeri trajno sjećati onakve kakva je i zaista bila.
A jučer sam branila završni rad. I obranila sam ga. Atmosfera je bila totalno opuštena i hvala profesoricama kaj nisu forsirale neku ozbiljnost i formalnost jer sam bila totalno napeta pa sam se zahvaljujući njima uspjela opustit i odradit to kako treba. Mislim da će iz završnog rada biti odlična ocjena. Nadam se. U sljedećim postovima objavit ću nekoliko dijelova svog završnog rada sa sličicama pa da vidite i to. Meni osobno je rad dosta zanimljiv pa se nadam da će se dopasti i vama.
Do tada lijep pozdrav!
srijeda, 31.05.2006.
Šalica kave
Kada vam se ucini da gubite kontrolu nad svojim zivotom, kada 24h na dan
nije dovoljno, sjetite se
tegle kiselih krastavaca... i kave.
Profesor je stajao pred grupom studenata na satu filozofije i drzao neke
predmete iza sebe. Kada je
sat poceo, bez rijeci je podigao veliku, praznu teglu kiselih krastavaca,
stavio je na katedru i
napunio lopticama za tenis. Potom je upitao studente da li je tegla puna.
Slozili su se da jest.
Zatim je profesor podigao kutiju punu kamencica i sipao ih u teglu. Blago ju
je protresao. Kamencici
su se otkotrljali u prazan prostor izmedu loptica.
Tada je ponovo upitao studente je li tegla puna.
Opet su odgovorili da jest.
Sljedeca kutija koju je profesor uzeo, bila je puna pijeska. Kada ga je
sipao, pijesak je, naravno,
ispunio sve preostale supljine u tegli. Pitao je jos jednom je li tegla
puna. Studenti su skruseno
odgovorili da jest.
Onda je profesor ispod stola izvadio dvije salice pune kave i sipao ih u
teglu. Kava je natopila
pijesak. Studenti su se smijali.
Sada!', rekao je profesor, dok je smijeh zamirao, 'hocu da shvatite da ova
tegla predstavlja vas
zivot. Teniske loptice su vazne stvari u vasem
zivotu: vasa obitelj, vasa djeca, vase zdravlje, vasa vjera i stvari kojima
se strasno predajete.
To su one stvari uz koje bi vas zivot i dalje bio ispunjen, i kada bi sve
drugo nestalo. Kamencici
su ostale stvari koje su vazne: vas posao, vasa kuca i vas auto. Pijesak
predstavlja preostale
stvari. Male stvari.
Ako napunite teglu pijeskom, nema mjesta za kamencice i teniske loptice.
Isto vazi u zivotu. Ako potrosite sve svoje vrijeme i energiju na male
stvari, nikada necete imati
mjesta za one vazne stvari.
Vodite racuna o stvarima koje su kljucne za vasu srecu.
Igrajte se sa djecom.
Nadjite vremena za odlazak lijecniku.
Izvedite partnera na veceru.
Ponasajte se ponovo kao da vam je 18.
Uvijek ce biti vremena da se ocisti kuca i naprave popravci.
Prvo se pobrinite za teniske loptice - stvari koje su vam zaista vazne.
Utvrdite svoje prioritete.
Sve ostalo je pijesak.'
Jedna od studentica je podigla ruku i upitala sto je predstavljala kava.
Profesor se nasmijao. 'Drago mi je da ste pitali. Nju sipam, da bi vam
pokazao, da bez obzira koliko
mislite da vam je zivot pun, uvijek ima prostora za salicu kave sa
prijateljem.'
Nazovite prijatelje koje dugo niste vidjeli i čuli i pozovite ih na kavu!
Uživajte!
subota, 27.05.2006.
Prljavo kazalište u Varaždinu
Norijada je iza mene. Za mene nije trajala jedan dan već skoro 2 tjedna. Feštalo se, pilo, divljalo i ludovalo do iznemoglosti. Bilo je fenomenalno!!! Razred kao razred je otpočetka bio OK. Skupili smo se ponekad i pili svi zajedno. Ali to je bila prava rijetkost. Neke cure su bježale doma jer ih starci nisu puštali, neke su bježale jer ih dečki nisu puštali s nama, neke su vani ispred diska drkale po mobitelu, a ostatak je feštao. Ja sam se istrošila kroz cijeli tjedan i dosta mi je feštanja za neko dogledno vrijeme.
Sama je norijada završila na najbolji mogući način: koncertom Prljavog kazališta u dvorani u Graberju. Mi smo iz Ivanca krenuli oko 7 i stigli na koncert gdje je već bila većina varaždinskih škola. Međutim, za mene je cijela stvar bila duplo zabavnija: imala sam priliku otići u backstage i slikati se s Prljavcima. I to sve zahvaljujući mom frendu koji je ispunio obećanje. Kruno, hvala ti!
Poslikali smo se dva puta, a kad dobijem slike možda ih stavim na net.
I tako je koncert započeo, ako se dobro sjećam pjesmom Moj dom je Hrvatska.
Prvo su odsvirali par pjesma s novog albuma, zatim je uslijedio niz od ljubavnih laganica, potom Ne zovi mama doktora, Kao ja da poludiš, Sve je lako kad si mlad, Mi pijemo (na što su svi poludjeli) i za kraj famozna Marina!!!
Potom su otišli s pozornice i ljudi su se počeli razilazit, a taman kad sam pokupila stvari da krenem prema izlazu Bodalec se popne na pozornicu i počne pjevat Uzalud vam trud svirači.
Ne mogu vam opisat taj doživljaj. Jest da sam već prije bila na njihovom koncertu, ali na koncertu sa najboljim frendicama iz razreda i još oko 2000 maturanata u punoj dvorani, pa uz takve pjesme, pa sve to skupa uz onaj osjećaj kad znaš da je ovo zadnje što proživljavaš s razredom…to se ne zaboravlja…
Proći će još par dana dok se emocije slegnu…
